Prokletstvo (The curse) lyrics

Prokletstvo (The curse) Za kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. Ubogi se jakih ne bojahu, niti se sluge bojahu da im gospodar uèini nepravdu, jer kralj svih branjaše. Ali u to se vrijeme zgodi da car bizantski, s voljom svetoga oca pape pošalje pisma i poslanike moleæi pomoæ kralja Zvonimira, meðu kraljevima kršæanskim kralja poštovanoga. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome, neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na kninskom Kosovu polju. I kada doðe reèeni dan, Zvonimir im proèita molbu neka odluèe da li æe, zajedno s drugom gospodom kršæanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoæu Božjom poæi osloboditi mjesta na kojima je sin Božji na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Al èuvši to »Bogom prokleti i nevirni Hrvati« ne daše listove doèitati, veæ poèeše krièati i vikati na svetoga kralja da on hoæe njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove, te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevirni Hrvati uzeše zlu misao i meðu sobom zlo vijeæe uèiniše - "Bolje da jedan umre, nere toliki puk da pogine". I kao psi na vuke lajuæi kada idu, tako oni krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem. Poèeše sjeæi tijelo svoga kralja i gospodina i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeæi u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokle »nevirne Hrvate« i ostatak njih Bogom i svecima njegovim, sobom i nedostojnom smræu svojom, da nikada više ne imali gospodina od svoje krvi i jezika, nego vazda tuðu jeziku podložni bili. A slušavši o tome što se zbilo u kraljevstvu hrvatskom kralj ugarski, imenom Bela prvi, poðe s vojskom golemom i uzme kraljevstvo hrvatsko. I imahu Hrvati kralja ugarskog za gospodara, jer svoga bijahu ubili. A bi ubijen kralj Zvonimir na tisuæu i osamdeset ljeta od roðenja Isusa Krista.